Čovjek već tisućama godina pokušava odgovoriti na ista velika pitanja.
Tko smo?
Postoji li nešto izvan materijalnog svijeta koji možemo vidjeti i izmjeriti?
Koliko poznajemo vlastiti um?
Može li čovjek mijenjajući sebe promijeniti i način na koji doživljava svijet?
Hermetizam je jedan od povijesnih pokušaja odgovaranja upravo na takva pitanja.
Riječ je o filozofskoj, religijskoj i ezoterijskoj tradiciji povezanoj s tekstovima koji se pripisuju Hermesu Trismegistu, simboličkoj figuri nastaloj povezivanjem grčkog Hermesa i egipatskog Thotha.
Ali danas mi je zanimljivije pitanje od toga jesu li drevni hermetičari imali odgovore.
Zašto čovjek toliko dugo traži odgovore na ista pitanja?
Potreba za razumijevanjem svijeta
Kroz povijest su ljudi pokušavali pronaći red u svijetu koji često djeluje kaotično.
Religija, filozofija, mitologija, znanost i različite ezoterijske tradicije pristupale su tome na različite načine.
Hermetička tradicija bavila se odnosom čovjeka, prirode i božanskog te je velik naglasak stavljala na znanje i samospoznaju.
Tu se pojavljuje ideja koja mi je posebno zanimljiva i bez potrebe da prihvatimo čitav hermetički svjetonazor:
Koliko čovjek može razumjeti svijet ako vrlo malo razumije samoga sebe?
Možemo godinama proučavati ljude oko sebe.
Možemo analizirati društvo.
Možemo govoriti o politici, odnosima, poslu, religiji i smislu života.
Ali koliko često promatramo vlastite reakcije?
Zašto nas određena kritika toliko pogodi?
Zašto neke obrasce ponavljamo i kada znamo da nam štete?
Zašto toliko želimo potvrdu drugih ljudi?
Zašto branimo neka svoja uvjerenja čak i kada nismo sigurni odakle su uopće došla?
Možda samospoznaja nije nekakav mistični trenutak prosvjetljenja.
Možda počinje jednostavnom sposobnošću da sebe promatramo dovoljno iskreno.
Alkemija kao zanimljiva metafora
Hermetizam je kroz povijest bio povezan i s alkemijskim tradicijama.
Alkemija se često pojednostavljeno prikazuje kao pokušaj pretvaranja običnih metala u zlato. Međutim, u nekim kasnijim ezoterijskim interpretacijama alkemijska transformacija dobila je i simboličko značenje unutarnje transformacije čovjeka.
Upravo mi je ta metafora danas zanimljivija od doslovne mogućnosti pretvaranja metala u zlato.
Jer čovjek se doista može mijenjati.
Ne magijom.
Nego iskustvom, učenjem, ponavljanjem, pogreškama, disciplinom i preispitivanjem vlastitih uvjerenja.
Strah se možda neće jednostavno izgubiti, ali možemo naučiti drugačije djelovati kada ga osjećamo.
Neuspjeh ne možemo ukloniti iz života, ali možemo promijeniti odnos prema njemu.
Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo mijenjati obrasce koje smo iz nje ponijeli.
Ako želimo tražiti neku modernu „alkemiju“, meni je upravo to zanimljiva usporedba:
ne pretvaranje metala u zlato, nego pretvaranje iskustva u razumijevanje.
A gdje su tu talismani?
Talismani, amuleti i različiti simbolički predmeti pojavljuju se u brojnim kulturama i duhovnim tradicijama.
Ljudi su im kroz povijest pripisivali zaštitne, religijske ili magijske moći.
Ne mogu tvrditi da predmet sam po sebi mijenja vanjske događaje ili „energiju“ svijeta.
Ali postoji drugo pitanje koje mi je puno zanimljivije.
Može li simbol utjecati na čovjeka koji mu daje značenje?
Vjenčani prsten je fizički samo predmet.
Medalja je predmet.
Fotografija drage osobe je predmet.
Križ, privjesak ili predmet koji smo dobili od roditelja također su fizički predmeti.
Ali ono što predstavljaju može u nama izazvati vrlo stvarne emocije, sjećanja i odluke.
Zato talisman možemo promatrati i kao simbol namjere, bez potrebe da mu pripisujemo nadnaravnu moć.
Ako me neki predmet svakodnevno podsjeća na odluku koju sam donio, njegova vrijednost možda nije u tome što mijenja svijet oko mene.
Možda je u tome što podsjeća mene kako želim djelovati u tom svijetu.
Želja nije isto što i djelovanje
U starim duhovnim i ezoterijskim učenjima često se pojavljuje ideja namjere.
Danas se ista ideja ponekad pojavljuje kroz tvrdnju da dovoljno snažne misli, emocije ili „vibracije“ mogu privući željeni događaj.
Tu bih bio oprezan.
Željeti nešto nije isto što i stvarati uvjete da se to dogodi.
Mogu željeti bolji posao.
Mogu ga zamišljati svakoga jutra.
Mogu oko ruke nositi predmet koji me podsjeća na taj cilj.
Ali ako ne učim, ne šaljem prijave, ne razgovaram s ljudima i ne razvijam sposobnosti koje tržište traži, moja želja sama po sebi teško će promijeniti situaciju.
S druge strane, cilj koji svakodnevno držim na umu može utjecati na moje odluke.
I tu nastaje važna razlika:
Misao nije zamjena za djelovanje. Ali misao može usmjeravati djelovanje.
Ne možemo kontrolirati druge ljude
Postoji još jedan razlog zbog kojeg mi je važna odgovornost kada govorimo o željama i namjerama.
Drugi ljudi nisu objekti naših želja.
Ne možemo zahtijevati da određena osoba želi odnos s nama.
Ne možemo očekivati da će svijet ispuniti svaku našu zamisao samo zato što smo je dovoljno snažno željeli.
Možemo utjecati na vlastito ponašanje.
Možemo izraziti želju.
Možemo pokušati.
Možemo stvarati prilike.
Ali moramo ostaviti prostor drugim ljudima da naprave vlastiti izbor.
To nije samo pitanje „energije“.
To je pitanje granica, slobode i odgovornosti.
Moramo li izabrati između drevnog i modernog?
Mislim da ne moramo.
Ne moramo neku drevnu ideju prihvatiti kao činjenicu samo zato što je drevna.
Ali ne moramo je ni odbaciti samo zato što nije nastala u modernoj psihologiji.
Možemo napraviti nešto treće.
Možemo je proučiti.
Postavljati pitanja.
Uspoređivati je s onime što danas znamo.
Zadržati ono što nam pomaže razmišljati, a biti spremni odbaciti ono za što nemamo dovoljno razloga vjerovati da je istinito.
Hermetizam zato za mene danas ne mora predstavljati zbirku konačnih odgovora o svemiru.
Može predstavljati nešto drugo.
Podsjetnik koliko dugo čovjek pokušava razumjeti svijet i sebe unutar njega.
A možda je upravo tu najbolja poveznica između drevnih filozofija i našeg vremena.
Tehnologija se promijenila.
Naše znanje o prirodi nevjerojatno je napredovalo.
Ali neka pitanja ostala su gotovo ista:
Tko sam?
Zašto razmišljam ovako kako razmišljam?
Koliko mojim životom upravljaju uvjerenja kojih nisam ni svjestan?
I koliko se mogu promijeniti ako ih jednom počnem primjećivati?
Možda nam drevni tekstovi neće dati konačne odgovore.
Ali ponekad njihova najveća vrijednost može biti u tome što nas natjeraju da postavimo bolja pitanja.
Comments
Post a Comment