O stresu, tijelu i jednoj sposobnosti koju koristimo cijeli život, a rijetko primjećujemo.
Dišemo od prvog do posljednjeg trenutka života.
Većinu vremena o tome uopće ne razmišljamo.
Tijelo jednostavno radi svoj posao.
Ali postoji nešto zanimljivo u disanju.
Za razliku od mnogih drugih automatskih procesa u tijelu, na disanje možemo svjesno utjecati.
Možemo udahnuti dublje.
Usporiti ritam.
Produžiti izdah.
Na nekoliko trenutaka usmjeriti svu pažnju samo na dah.
I upravo zato disanje predstavlja zanimljivu granicu između onoga što tijelo radi automatski i onoga na što možemo svjesno utjecati.
Možda ne možemo jednostavno odlučiti da više nismo pod stresom. Ali možemo promijeniti način na koji dišemo dok smo pod stresom.
A ponekad upravo tu počinje promjena.
Kada emocija promijeni dah
Prisjetimo se posljednjeg trenutka snažnog straha, nervoze ili uzbuđenja.
Vjerojatno nismo morali razmišljati:
„Sada ću ubrzati disanje.“
Tijelo je to napravilo samo.
Disanje i naše psihofizičko stanje međusobno su povezani. Stres i strah mogu promijeniti ritam disanja, a svjesno reguliranje disanja može zauzvrat utjecati na neke fiziološke reakcije organizma. Istraživanja sporog disanja, primjerice, nalaze promjene povezane s radom autonomnog živčanog sustava i varijabilnošću srčanog ritma. �
PubMed
Zbog toga tehnike disanja ne moramo objašnjavati nekakvom nevidljivom energijom da bismo ih smatrali zanimljivima.
Već je dovoljno fascinantno ono što naše tijelo stvarno radi.
Prsno, dijafragmalno i „potpuno“ disanje
U različitim tradicijama možemo pronaći brojne podjele disanja.
U jogi i pranajami postoje vlastiti sustavi i tehnike. U modernim pristupima često ćemo naići na pojmove poput dijafragmalnog, sporog ili kontroliranog disanja.
Jedna od najpoznatijih metoda je dijafragmalno disanje.
Kod njega pokušavamo dopustiti dijafragmi da se tijekom udaha spusti, pri čemu se područje trbuha prirodno širi, umjesto da svaki udah pretvaramo u snažno podizanje ramena i gornjeg dijela prsnog koša.
Ali ni ovdje ne trebamo stvarati novu dogmu.
Ne postoji potreba da svaki svoj udah kontroliramo niti da jedan način disanja proglašavamo jedinim „ispravnim“.
Disanje se prirodno mijenja ovisno o tome spavamo li, razgovaramo, trčimo, odmaramo ili smo pod stresom.
Cilj nije savršeno disati cijeli dan. Cilj je primijetiti da dah možemo koristiti kada nam može pomoći.
Jednostavan eksperiment
Umjesto komplicirane tehnike, možemo napraviti vrlo jednostavan eksperiment.
Sjednemo udobno.
Ne pokušavamo napuniti pluća maksimalnom količinom zraka.
Samo nekoliko minuta dišemo mirnije i sporije.
Udahnemo bez forsiranja.
Zatim polako izdahnemo.
I ponovimo.
Pa promatramo.
Ne pitamo:
„Jesam li sada prikupio više energije?“
Nego:
„Što se događa u mom tijelu?“
Je li napetost manja?
Je li dah mirniji?
Jesu li ramena opuštenija?
Je li pažnja stabilnija?
Osjećam li se drugačije nego prije nekoliko minuta?
Sustavni pregledi nalaze obećavajuće rezultate dijafragmalnog i reguliranog disanja za stres i anksioznost, ali također upozoravaju na različite protokole i ograničenja kvalitete istraživanja. Drugim riječima, imamo razloga disanje ozbiljno istraživati, ali ne i predstavljati ga kao univerzalni lijek. �
PubMed +1
A što je s pranom?
Tu dolazimo do dijela koji mi je posebno zanimljiv.
Tradicionalni sustavi poput joge koriste pojam prane, koji unutar tih tradicija ima puno šire značenje od samog kisika.
Možemo poštovati taj povijesni i filozofski okvir bez tvrdnje da je prana znanstveno izmjerena „živčana energija“.
To su dvije različite razine objašnjenja.
Jedna pripada duhovnoj i filozofskoj tradiciji.
Druga fiziologiji.
Ne moramo ih nasilno pretvarati u isto.
Zapravo, meni je zanimljivije kada ih jasno razlikujemo.
Tradicija nam može ponuditi praksu i simboliku. Znanost nam može pomoći provjeriti što se fiziološki događa.
Jedno ne mora glumiti drugo.
Dah ne rješava problem — ali može promijeniti stanje u kojem mu pristupamo
Ovo je možda najvažnija razlika.
Ako imam ozbiljan problem, nekoliko sporih udaha neće učiniti da problem nestane.
Razgovor koji moram obaviti i dalje me čeka.
Odluka koju izbjegavam i dalje postoji.
Obaveza nije nestala.
Strah možda također nije nestao.
Ali ako uspijem smanjiti vlastitu uznemirenost makar malo, možda ću tom istom problemu pristupiti drugačije.
Smirenije.
Promišljenije.
S manje impulzivne reakcije.
I tu se ova tema savršeno povezuje s pitanjem koje se provlači kroz mnoge moje tekstove:
Ne možemo uvijek kontrolirati ono što osjećamo. Ali možemo učiti kako ćemo djelovati dok to osjećamo.
Najjednostavniji alat uvijek nosimo sa sobom
Za disanje nam ne treba posebna prostorija.
Ne trebamo opremu.
Ne trebamo vjerovati u određenu filozofiju.
Dah je već ovdje.
Možda ga ne trebamo pretvarati ni u čudesnu metodu ni u mističnu silu.
Možda je dovoljno shvatiti koliko je neobično da nešto što cijeli život radimo automatski možemo na trenutak preuzeti svjesno.
Udahnuti.
Izdahnuti.
Primijetiti što se događa.
A zatim ponovno odlučiti što ćemo napraviti.
Ponekad ne možemo odmah promijeniti situaciju u kojoj se nalazimo. Ali možemo pokušati promijeniti stanje iz kojeg ćemo toj situaciji pristupiti.
Comments
Post a Comment