O mišićnom testiranju, nesvjesnim reakcijama i granici između osjećaja i dokaza
Ponekad nešto znamo prije nego što to možemo objasniti.
Uđemo u prostoriju i osjetimo nelagodu.
Razgovaramo s nekim i tijelo nam se napne.
Trebamo donijeti važnu odluku i osjetimo „grč u želucu“.
Prije nastupa srce počinje ubrzano kucati.
Prije nego što svjesno kažemo da se bojimo, tijelo kao da je već reagiralo.
Zbog takvih iskustava lako je doći do zanimljivog pitanja:
Može li tijelo znati nešto što naš svjesni um još nije prepoznao?
Tijelo zaista reagira na naše psihičko stanje
Povezanost tijela i psihičkih procesa nije neobična ideja.
Strah može ubrzati puls.
Stres može povećati napetost mišića.
Tjeskoba može promijeniti disanje.
Sram možemo osjetiti kao toplinu u licu.
Uzbuđenje kao nemir u tijelu.
Drugim riječima, ono što mislimo i osjećamo može imati tjelesni izraz.
Ali iz toga ne slijedi automatski da svaki tjelesni odgovor možemo koristiti kao detektor istine.
I upravo tu dolazimo do mišićnog testiranja.
Ideja mišićnog testa
Postoje metode u kojima osoba ispruži ruku dok druga osoba pokušava spustiti tu ruku pritiskom.
Osobi se pritom izgovaraju određene tvrdnje ili pitanja.
Pretpostavka je otprilike ovakva:
ako tijelo neku tvrdnju „prepoznaje“ kao istinitu, mišić će ostati snažniji.
Ako je tvrdnja netočna ili postoji određeni unutarnji konflikt, mišić će oslabjeti.
Postoje i verzije samotestiranja u kojima se spajaju prsti i pokušava procijeniti koliko ih je teško razdvojiti.
Ideja je privlačna.
Jer kada bi takav test mogao pouzdano pristupiti nesvjesnom dijelu uma, dobili bismo gotovo nevjerojatan alat za razumijevanje sebe.
Ali upravo zato treba postaviti važno pitanje:
Kako znamo da rezultat testa zaista znači ono što mislimo da znači?
Tijelo nije isto što i detektor istine
Ako mi ruka jednom pruži veći, a drugi put manji otpor, rezultat može ovisiti o mnogim stvarima.
Položaju tijela.
Kutovima zglobova.
Umoru.
Očekivanju.
Količini sile osobe koja testira.
Načinu na koji je pitanje postavljeno.
Pa čak i o tome očekujemo li određeni rezultat.
Zato bih danas bio vrlo oprezan s tvrdnjom:
„Tijelo nikada ne laže.“
Tijelo svakako reagira.
Ali interpretacija te reakcije dolazi iz našeg uma.
A upravo je naš um izuzetno dobar u pronalaženju značenja, obrazaca i potvrda za ono u što već vjerujemo.
Ali što je onda s nesvjesnim?
Tu priča postaje puno zanimljivija.
Činjenica da mišićni test ne trebamo tretirati kao nepogrešiv instrument ne znači da nemamo nesvjesne obrasce.
Naprotiv.
Možemo govoriti:
„Želim promjenu.“
A istovremeno je izbjegavati.
Možemo govoriti:
„Nije mi važno što drugi misle.“
A zatim satima razmišljati o jednoj kritici.
Možemo željeti bliskost, ali se povlačiti čim odnos postane ozbiljan.
Možemo željeti uspjeh, ali stalno odgađati upravo ono što bi nas prema njemu moglo odvesti.
Ponekad ono što radimo govori o nama više od onoga što tvrdimo da želimo.
I za otkrivanje takvih obrazaca možda nam nije potreban poseban test.
Možda prvo trebamo početi promatrati vlastito ponašanje.
Najzanimljiviji „test“ možda je naš život
Ako želim znati vjerujem li zaista da mogu nešto napraviti, mogu analizirati svoje misli.
Ali mogu pogledati i svoje ponašanje.
Što radim kada se pojavi mogućnost?
Približavam joj se ili je izbjegavam?
Što radim nakon neuspjeha?
Pokušavam ponovno ili odmah tražim razlog zbog kojeg nema smisla?
Kako reagiram kada me netko kritizira?
Kako se ponašam kada osjećam strah?
Što stalno odgađam?
Koje odnose iznova biram?
Tu počinjemo dobivati podatke o sebi.
Ne nepogrešive odgovore.
Ali tragove.
Intuicija također zaslužuje pitanje
Postoji još jedan zanimljiv problem.
Ponekad kažemo:
„Osjećam da nešto nije u redu.“
Takav osjećaj ne treba automatski odbaciti.
Naš mozak neprestano obrađuje informacije kojih nismo potpuno svjesni. Možda smo primijetili izraz lica, ton glasa, promjenu ponašanja ili nešto iz ranijeg iskustva, a da još nismo svjesno povezali sve dijelove.
Ali postoji i druga mogućnost.
Možda osjećaj dolazi iz našeg straha.
Prethodnog lošeg iskustva.
Predrasude.
Nesigurnosti.
Očekivanja.
Zato intuicija može biti korisna kao signal za istraživanje, ali ne nužno kao konačan dokaz.
To je velika razlika.
Umjesto „Je li ovo istina?“ pitajmo nešto bolje
Možda je zanimljivije koristiti vlastite reakcije kao početak istraživanja.
Ako pri nekoj pomisli osjetim snažnu tjelesnu reakciju, mogu se pitati:
Što se upravo dogodilo u meni?
Zašto me ta tema uznemirila?
Na što me podsjeća?
Što očekujem da će se dogoditi?
Čega se bojim?
Što pokušavam izbjeći?
Postoji li nešto u mom ponašanju što potvrđuje taj strah?
Tada tijelo više nije čarobni laboratorij koji nam daje odgovor DA ili NE.
Postaje izvor informacija koje možemo dalje istraživati.
Tijelo može biti glasnik, ali mi još uvijek moramo razmišljati
Možda upravo tu možemo pronaći zdravu sredinu.
Ne moramo ignorirati svoje tijelo.
Ali ne moramo mu ni pripisivati sposobnost nepogrešivog određivanja istine.
Možemo ga promatrati.
Slušati.
Postavljati pitanja.
Uspoređivati svoje osjećaje s činjenicama.
Promatrati vlastito ponašanje.
I biti spremni priznati da smo nešto možda pogrešno protumačili.
Jer samospoznaja možda ne nastaje kada pronađemo metodu koja će nam dati savršen odgovor.
Nastaje kada postanemo dovoljno znatiželjni da provjeravamo vlastite odgovore.
Tijelo može reagirati prije nego što razumijemo zašto. Ali reakcija nije isto što i istina.
I možda je upravo prostor između te dvije stvari jedno od najzanimljivijih mjesta na kojem možemo upoznavati sebe.
Comments
Post a Comment