Zašto se neki obrasci ponavljaju i koliko zapravo možemo promijeniti drugu osobu?
Čovjeka je teško upoznati potpuno izvan odnosa s drugim ljudima.
Možemo imati određenu sliku o sebi.
Možemo misliti da smo strpljivi, tolerantni, sigurni, samostalni i emocionalno stabilni.
A onda se pojavi druga osoba.
Netko nas kritizira.
Odbije.
Ignorira.
Zaljubi se u nas.
Razočara nas.
Ne ispuni naše očekivanje.
I odjednom upoznajemo dio sebe koji možda nismo ni znali da postoji.
Možda nam drugi ljudi ne pokazuju samo tko su oni. Ponekad nam svojim ponašanjem otkrivaju i tko smo mi.
Odnosi kao ogledalo
Ne mislim pritom da svaka osoba ulazi u naš život zato što ju je neka viša sila poslala kako bi nas nečemu naučila.
To ne mogu znati.
Ali znam da iz gotovo svakog važnog odnosa možemo nešto naučiti ako smo spremni dovoljno iskreno promatrati vlastito ponašanje.
Zašto me određena kritika toliko pogodila?
Zašto mi je toliko važno da me ta osoba prihvati?
Zašto ostajem tamo gdje sam konstantno nezadovoljan?
Zašto pokušavam promijeniti nekoga tko očito ne želi biti ono što očekujem?
Zašto mi je teško reći „ne“?
I možda jedno od neugodnijih pitanja:
Zašto se s različitim ljudima ponekad ponovno nađem u gotovo istom odnosu?
Tada više nije dovoljno analizirati samo druge.
Vrijedi pogledati i sebe.
Kada se isti odnos ponavlja s drugim licem
Ponekad kažemo:
„Uvijek naletim na iste ljude.“
Možda.
Ali postoji još jedna mogućnost.
Možda nas privlače određeni obrasci.
Možda toleriramo ponašanje koje bismo trebali ranije prepoznati.
Možda se bojimo samoće pa ostajemo predugo.
Možda pokušavamo zaslužiti ljubav.
Možda želimo spašavati druge.
Možda ne govorimo što nam smeta sve dok se nezadovoljstvo ne nakupi.
To ne znači da smo odgovorni za tuđe loše ponašanje.
Odgovornost za tuđe postupke pripada drugoj osobi. Odgovornost za naše granice i odluke pripada nama.
Ta razlika mi se čini izuzetno važnom.
Odnos nije trgovina
U odnosima se lako može pojaviti nevidljivo knjigovodstvo.
Ja sam napravio ovo za tebe.
Sada ti duguješ nešto meni.
Ja sam te saslušao.
Sada ti moraš saslušati mene.
Ja sam pokazao ljubav na način na koji je ja zamišljam.
Zašto mi je ne vraćaš upravo tako?
Naravno da zdravi odnosi uključuju uzajamnost.
Problem nastaje kada ljubav, pažnja ili seksualnost postanu sredstvo trgovine, kažnjavanja ili manipulacije.
Tada odnos polako prelazi iz:
„Želim nešto dati ovoj osobi.“
u:
„Dat ću ti ovo kako bih od tebe dobio ono što želim.“
Izvana te dvije situacije mogu izgledati gotovo identično.
Iznutra su potpuno različite.
Ljubav ne uklanja potrebu za granicama
Postoji romantična ideja da se ljudi koji se dovoljno vole uvijek mogu dogovoriti.
Nisam siguran da je to točno.
Dvoje ljudi može se voljeti i istodobno imati potpuno različite potrebe, vrijednosti ili životne ciljeve.
Možemo nekoga razumjeti, a ipak ne prihvatiti njegovo ponašanje.
Možemo nekome oprostiti, a ipak odlučiti da više ne želimo isti odnos.
Možemo voljeti osobu i zaključiti da zajedno ne funkcioniramo.
Razumjeti nekoga ne znači pristati na sve što radi.
A postaviti granicu ne mora značiti kazniti drugoga.
Granica govori:
„Ovo je ono u čemu ja želim ili ne želim sudjelovati.“
Ne možemo od druge osobe napraviti ono što želimo
Tu dolazimo do dijela starog razmišljanja koji bih svakako zadržao.
Ne možemo garantirati da će nas netko voljeti.
Ne možemo nekoga natjerati da bude vjeran.
Ne možemo zahtijevati iskrenost i time je proizvesti.
Ne možemo kontrolirati hoće li nas netko poštovati.
Možemo razgovarati.
Možemo pokazati što nam je važno.
Možemo dati priliku.
Možemo postaviti granicu.
I onda druga osoba bira što će napraviti.
Ali i mi nakon toga biramo želimo li ostati.
To je dio odnosa koji se ponekad zaboravlja.
Ljudi utječu jedni na druge.
Ovo vrijedi puno šire od ljubavnih odnosa.
Obitelj.
Prijateljstvo.
Posao.
Sportski klub.
Društvo.
Grupa ljudi s vremenom razvija određene obrasce ponašanja.
Ako se u nekoj sredini konstantno ismijava trud, pojedincu može postati teže truditi se.
Ako je ogovaranje normalno, novi član može početi sudjelovati u njemu kako bi pripadao grupi.
Ali vrijedi i suprotno.
Okruženje u kojem ljudi ozbiljno rade, otvoreno razgovaraju i međusobno se podržavaju može potaknuti ponašanje koje pojedinac možda sam ne bi tako lako održavao.
Zato pitanje s kim provodimo vrijeme nije nevažno.
Ali ni ovdje ne možemo svu odgovornost prebaciti na okolinu.
Jer pripadati grupi i izgubiti sebe nisu ista stvar.
Dobar odnos nije odnos bez sukoba
Možda jedna od najvećih zabluda o kvalitetnim odnosima glasi:
„Ako se stvarno slažemo, nećemo se svađati.“
Neslaganje je gotovo neizbježno.
Dvije osobe imaju dvije povijesti.
Dva karaktera.
Dvije obitelji.
Različita iskustva.
Različite strahove.
Različite potrebe.
Zato kvaliteta odnosa možda nije najbolje vidljiva onda kada je sve dobro.
Puno više možemo vidjeti kada nešto nije dobro.
Možemo li ostati ljudi jedno prema drugome kada se ne slažemo?
Možemo li slušati bez pripremanja sljedećeg napada?
Možemo li priznati pogrešku?
Možemo li reći što nam smeta prije nego što se mjesecima pretvara u zamjeranje?
Možemo li napraviti kompromis bez osjećaja da smo izgubili?
I možemo li prihvatiti da neke razlike možda nemaju kompromis?
Što nam onda drugi ljudi pokazuju?
Možda drugi ljudi nisu u našem životu da bi nas „dovršili“.
Možda nas ne moraju spasiti.
Ne moraju popuniti svaku prazninu.
I ne moraju postati verzija njih koju smo zamislili.
Ali odnos s njima može otvoriti vrlo zanimljiva pitanja.
Kako volim?
Čega se bojim?
Što toleriram?
Što očekujem?
Gdje pokušavam kontrolirati?
Gdje se bojim postaviti granicu?
I jesam li prema drugima osoba kakvu očekujem da drugi budu prema meni?
Možda je upravo u tome jedna od najvećih vrijednosti međuljudskih odnosa.
Ne pokazuju nam samo druge.
Pokazuju nam i nas same.
Odgovornost za tuđe postupke pripada drugoj osobi. Odgovornost za naše granice i odluke pripada nama.
Ne možemo kontrolirati hoće li nas netko poštovati. Ali možemo odlučiti u čemu ćemo sudjelovati.
Comments
Post a Comment