Između slike koju imamo o sebi i čovjeka kojeg svojim odlukama stvaramo
Čovjek o sebi nosi određenu priču.
Tko sam.
Što mogu.
Za što sam sposoban.
Što nije za mene.
Koliko vrijedim.
Problem je što tu priču često počnemo pisati puno prije nego što smo dovoljno upoznali sebe.
Dio napišu roditelji.
Dio škola.
Dio društvo.
Dio naši uspjesi i neuspjesi.
Dio ljudi koji su nas podržavali, ali i oni koji su nam govorili da nešto ne možemo.
A onda jednoga dana možda shvatimo nešto zanimljivo:
Slika koju imamo o sebi nije nužno konačna istina o tome tko možemo postati.
Ne moramo biti savršeni da bismo rasli
Savršenstvo je čudan cilj.
Što bi uopće značilo postati savršen čovjek?
Nikada ne pogriješiti?
Nikada se ne bojati?
Uvijek donositi dobre odluke?
Nikada ne izgubiti motivaciju?
Takav čovjek vjerojatno ne postoji.
Možda razvoj ne znači ukloniti sve svoje slabosti.
Možda znači sve ih bolje upoznavati.
Mogu biti discipliniran i ponekad lijen.
Samouvjeren i ponekad nesiguran.
Hrabar i istodobno osjećati strah.
Dobar prema ljudima i ipak ponekad pogriješiti prema nekome.
Rast ne počinje kada postanemo savršeni. Rast počinje kada prestanemo bježati od onoga što kod sebe trebamo vidjeti.
Sve počinje idejom — ali ideja nije dovoljna
Gotovo sve što svjesno napravimo jednom je postojalo samo kao misao.
Želim promijeniti posao.
Želim trenirati.
Želim završiti školovanje.
Želim pokrenuti nešto svoje.
Želim popraviti odnos.
Želim otići iz odnosa.
Želim postati drugačiji čovjek.
U tom smislu ideja zaista jest početak.
Ali postoji ogromna udaljenost između:
„Želim.“
i:
„Napravio sam.“
Tu udaljenost ne prelazimo samo vjerovanjem.
Prelazimo je ponašanjem.
Četiri dijela promjene
U starom razmišljanju izdvojio sam četiri elementa: psihičku sliku, vizualizaciju, emocionalno uživljavanje i fizičku akciju.
Dražen Đurić
Danas bih ih nazvao malo drugačije:
Ideja. Smjer. Emocija. Djelovanje.
Prvo moramo znati što želimo.
Zatim trebamo barem približno znati kamo idemo.
Moramo naučiti nositi se s emocijama koje će se pojaviti na tom putu.
A onda moramo nešto napraviti.
Upravo posljednji dio često napravi najveću razliku.
Jer možemo godinama razmišljati o životu koji želimo.
Možemo ga zamišljati.
Možemo čitati knjige.
Gledati motivacijske sadržaje.
Razgovarati.
Planirati.
Ali svijet ne reagira na naše planove jednako kao na naše postupke.
Vizija može dati smjer. Akcija je ono što taj smjer pretvara u stvaran pokušaj.
A što kada emocije ne surađuju?
Tu stvari postaju zanimljive.
Odlučimo nešto napraviti i u početku smo puni energije.
A onda dođu:
strah,
sumnja,
umor,
razočaranje,
nesigurnost.
Nekada sam mislio da se moramo dovesti u stanje u kojem ćemo osjećati sreću, ugodu i vjeru u konačni rezultat.
Danas bih rekao nešto drugačije.
Ne moramo se uvijek osjećati dobro da bismo napravili nešto dobro za sebe.
Mogu trenirati bez motivacije.
Mogu poslati prijavu za posao iako se bojim odbijanja.
Mogu započeti neugodan razgovor iako osjećam tjeskobu.
Mogu nastaviti učiti iako danas sumnjam u sebe.
To je možda važnija vrsta emocionalne snage od pokušaja da stalno proizvodimo pozitivne osjećaje.
Nije pitanje:
„Kako da nikada ne osjećam strah?“
Nego:
„Što biram napraviti kada ga osjećam?“
Biti svoj ne znači zanemariti druge
Postoji još jedna važna granica.
Često čujemo:
„Budi svoj.“
„Živi svoju istinu.“
„Ne obaziri se na mišljenja drugih.“
U tome postoji nešto vrijedno.
Ne možemo cijeli život graditi prema očekivanjima drugih ljudi.
Ali autentičnost bez odgovornosti lako postane sebičnost.
Možemo biti svoji i ipak povrijediti drugoga.
Možemo imati pravo donijeti neku odluku, a druga osoba može imati pravo biti povrijeđena tom odlukom.
Zato sloboda ne znači:
„Radim što želim i nije moja odgovornost kako to utječe na druge.“
Zrelija verzija možda glasi:
„Imam pravo birati svoj život, ali preuzimam odgovornost za način na koji svoje izbore provodim.“
Ne možemo kontrolirati svaku tuđu reakciju.
Ali možemo kontrolirati jesmo li bili iskreni.
Jesmo li manipulirali.
Jesmo li nešto obećali pa prekršili.
Jesmo li poštovali granice druge osobe.
Jesmo li pokušali postupiti ljudski čak i kada smo izabrali sebe.
Možda smo sposobniji nego što mislimo
Ne želim otići ni u drugu krajnost i reći da svatko može postati bilo što.
Postoje stvarne granice.
Okolnosti.
Vrijeme.
Sposobnosti.
Novac.
Zdravlje.
Sreća.
Prilike.
Ali postoji i jedna granica koju je puno teže vidjeti.
Granica koju smo prihvatili prije nego što smo provjerili postoji li zaista.
„Nisam dovoljno pametan.“
„Prestar sam.“
„Nisam taj tip čovjeka.“
„Nikada nisam bio discipliniran.“
„Ja jednostavno nisam za to.“
Možda je nešto od toga točno.
Ali možda nije.
Jedini način da počnemo razlikovati stvarnu granicu od uvjerenja jest da pokušamo.
Tko onda želimo postati?
Možda pitanje nije:
„Jesam li velik?“
Ne moramo sebe uvjeravati da smo posebni, savršeni ili predodređeni za nešto veliko.
Meni je danas zanimljivije pitanje:
„Što mogu napraviti s onime što trenutno jesam?“
Mogu li biti malo discipliniraniji?
Mogu li bolje komunicirati?
Mogu li naučiti nešto što danas ne znam?
Mogu li priznati pogrešku?
Mogu li pokušati ponovno?
Mogu li promijeniti uvjerenje za koje shvatim da više nema smisla?
Mogu li napraviti ono što sam sebi obećao čak i onda kada nitko drugi neće znati jesam li to napravio?
Jer možda se čovjek ne pronalazi samo razmišljanjem o tome tko je.
Možda se čovjek dijelom izgrađuje kroz ono što svakodnevno bira.
I zato ne moramo odmah postati „najbolja verzija sebe“.
Dovoljno je početi postajati čovjek kojeg ćemo sutra malo više poštovati nego čovjeka kojeg smo bili jučer.
Comments
Post a Comment