O ciljevima, uvjerenjima i cijeni koju promjena zahtijeva.
Postoji privlačna ideja da nam je u životu gotovo sve dostupno ako nešto dovoljno snažno želimo.
Volimo vjerovati da je dovoljno imati cilj, viziju, vjerovati u sebe i ne odustajati.
Ali život je nešto složeniji.
Nije nam sve jednako dostupno. Nemamo svi iste početne okolnosti, mogućnosti, sposobnosti, vrijeme, zdravlje, novac, podršku ni prilike.
Postoje stvari koje jednostavno ne možemo kontrolirati.
Ali postoji i druga strana te priče.
Ponekad ono što nas zaustavlja nije stvarna nemogućnost, nego granica koju smo unaprijed postavili sami sebi.
Granice koje ne primjećujemo
Čovjek može godinama govoriti:
„Ja to ne mogu.“
„Nisam za to.“
„Prekasno je.“
„Nemam dovoljno znanja.“
„Takve stvari uspijevaju nekim drugim ljudima.“
Problem nastaje kada takva misao prestane biti pretpostavka i postane dio identiteta.
Tada više ne govorimo:
„Još ne znam kako.“
Govorimo:
„Ja nisam čovjek koji to može.“
A kada nešto dovoljno dugo vjerujemo o sebi, počinjemo se ponašati u skladu s tim uvjerenjem.
Ne prijavimo se za posao jer pretpostavljamo da nas neće primiti.
Ne započnemo projekt jer unaprijed očekujemo neuspjeh.
Ne kažemo što mislimo jer očekujemo odbijanje.
Ne pokušvamo ponovno jer smo jedan prethodni neuspjeh pretvorili u dokaz vlastite nesposobnosti.
I tako nastaje zanimljiv krug.
Uvjerenje utječe na ponašanje, ponašanje na rezultat, a rezultat onda koristimo kao dokaz da je početno uvjerenje bilo istinito.
Ali pozitivno razmišljanje nije dovoljno
Tu postoji i druga zamka.
Ako ograničavajuće uvjerenje može kočiti čovjeka, to ne znači da će pozitivno uvjerenje automatski proizvesti željeni rezultat.
Mogu svakoga jutra govoriti:
Uspjet ću.
Ali ako ne učim, ne pokušavam, ne prilagođavam strategiju i ne podnosim neugodu procesa, sama misao neće napraviti mnogo.
Vjerovati da nešto možemo nije isto što i napraviti ono što je potrebno da povećamo mogućnost da se to dogodi.
Tu dolazimo do dijela koji mi je danas možda zanimljiviji od same motivacije.
Koliku cijenu smo spremni platiti?
Gotovo svaki ozbiljan cilj nešto zahtijeva.
Vrijeme.
Rad.
Odricanje.
Ponavljanje.
Učenje.
Neizvjesnost.
Ponekad novac.
A vrlo često i spremnost da neko vrijeme budemo loši u nečemu u čemu jednoga dana želimo biti dobri.
Zato pitanje nije samo:
Koliko jako to želim?
Puno zanimljivije pitanje glasi:
Prihvaćam li proces koji dolazi s onime što želim?
Željeti rezultat i prihvatiti njegovu cijenu nisu ista stvar.
Možemo željeti bolje tijelo, ali ne željeti trenirati kada nam se ne trenira.
Možemo željeti bolji posao, ali ne željeti ponovno učiti.
Možemo željeti kvalitetniji odnos, ali ne željeti voditi neugodne razgovore.
Možemo željeti vlastiti projekt, ali ne željeti riskirati neuspjeh.
Tada možda problem nije u tome što nam cilj nije dostupan.
Možda još nismo prihvatili put koji vodi prema njemu.
Kada upornost postane tvrdoglavost?
Ali ni ovdje ne želim otići u drugu krajnost.
Nije svaki cilj ostvariv samo zato što dovoljno dugo pokušavamo.
I nije svako odustajanje slabost.
Ponekad dobijemo nove informacije.
Ponekad shvatimo da smo pogrešno procijenili situaciju.
Ponekad se promijene okolnosti.
A ponekad shvatimo da cilj koji smo godinama lovili zapravo više ni ne želimo.
Zrelost zato možda nije slijepo ponavljati:
„Nikada ne odustajem.“
Nego znati razlikovati:
Odustajem jer mi je postalo teško.
od:
Mijenjam smjer jer sada razumijem nešto što prije nisam razumio.
To je ogromna razlika.
A što je onda stvarno dostupno?
Ne mogu tvrditi da je čovjeku sve dostupno.
Mislim da nitko to ne može ozbiljno obećati.
Ali vjerujem da često imamo veći prostor djelovanja nego što sami sebi dopuštamo vidjeti.
Ne možemo kontrolirati svaki rezultat.
Možemo kontrolirati koliko ćemo učiti.
Možemo mijenjati način na koji pristupamo problemu.
Možemo preispitivati vlastita uvjerenja.
Možemo pokušati ponovno.
Možemo tražiti pomoć.
Možemo priznati da nešto ne znamo.
Možemo promijeniti cilj.
I možemo prestati koristiti svoju prošlost kao konačnu definiciju svoje budućnosti.
Možda zato pravo pitanje nije:
Je li mi sve dostupno?
Nego:
Koliko sam onoga što smatram nemogućim zaista pokušao — a koliko sam toga proglasio nemogućim prije nego što sam ozbiljno krenuo?
Jer cilj nam nitko ne može garantirati.
Ali postoji nešto što možemo napraviti.
Možemo postati osoba koja je spremna učiti, pokušavati, griješiti, prilagođavati se i ponovno krenuti.
A tada možda nećemo dobiti sve što smo ikada poželjeli.
Ali vrlo lako možemo otkriti da nam je bilo dostupno mnogo više nego što smo nekada vjerovali.
Koliko sam onoga što smatram nemogućim zaista pokušao, a koliko sam toga proglasio nemogućim prije nego što sam ozbiljno krenuo?
Comments
Post a Comment