Zakon suprotnosti: zašto nakon odluke često dolazi sumnja?

Postoji jedna pojava koju sam mnogo puta primijetio kada ljudi odluče nešto promijeniti.

A primijetio sam je i kod sebe.

Donesemo odluku.

Počet ćemo trenirati.

Promijenit ćemo posao.

Pokrenut ćemo vlastiti projekt.

Prekinut ćemo odnos koji nas iscrpljuje.

Naučit ćemo nešto novo.

Promijenit ćemo način života.

U početku postoji energija.

Motivacija.

Uzbuđenje.

Gotovo možemo vidjeti novu verziju svojega života.

A onda se nešto dogodi.

Početni zanos nestane.

Dolaze prvi problemi. Rezultati nisu toliko brzi koliko smo očekivali. Pojavljuju se sumnje. Okolina možda ne razumije našu odluku.

I čovjek koji je prije nekoliko tjedana govorio:

„To je to. Znam što želim.“

odjednom počinje razmišljati:

„Možda ovo ipak nije za mene.“

Zašto?

Zakon privlačenja i njegova druga strana

U spiritualnoj literaturi vrlo je popularan takozvani Zakon privlačenja  ideja prema kojoj naše misli, emocije i namjere mogu utjecati na ono što privlačimo u svoj život.

Uz njega sam prije nekoliko godina naišao na zanimljivu ideju koju je opisivao Neale Donald Walsch ideju „Zakona suprotnosti“.

Pojednostavljeno, kada odlučimo nešto postati, imati ili ostvariti, vrlo brzo možemo doživjeti upravo okolnosti koje izgledaju suprotno našoj odluci.

Nekada sam to promatrao gotovo kao zakon prema kojem nas život ispituje:

„Želiš li to stvarno?“

Danas bih bio oprezniji s tvrdnjom da svemir namjerno stvara prepreke kako bi testirao našu odluku.

Ali sama pojava koju sam tada pokušavao opisati i dalje mi je vrlo zanimljiva.

Samo možda postoji jednostavnije objašnjenje.

Odluka je laka dok je nova

Kada donesemo veliku odluku, često ne dobijemo odmah ono što želimo.

Dobijemo nešto drugo.

Osjećaj mogućnosti.

Nova ideja može biti uzbudljiva upravo zato što još nismo morali platiti njezinu cijenu.

Želim bolje tijelo.

Odlično.

Ali želim li trenirati mjesecima kada napredak postane spor?

Želim pokrenuti posao.

Odlično.

Ali želim li prolaziti kroz odbijanja, neizvjesnost i razdoblja bez rezultata?

Želim kvalitetniji odnos.

Ali jesam li spreman mijenjati i vlastite obrasce ili samo očekujem da se promijeni druga osoba?

Želim napisati knjigu.

Ali želim li pisati onda kada inspiracije nema?

Željeti rezultat i prihvatiti proces koji taj rezultat zahtijeva nisu ista stvar.

I možda ono što sam nekada nazivao „Zakonom suprotnosti“ počinje upravo ovdje.

Kada motivacija završi, počinje pravi izbor

Motivacija je fantastična.

Ali ima jednu manu.

Prolazna je.

Nećemo svaki dan jednako željeti trenirati.

Nećemo svaki dan vjerovati u svoj projekt.

Nećemo se svaki dan osjećati samopouzdano.

Nećemo svaki dan biti sigurni da smo donijeli dobru odluku.

Ako svoje ponašanje vežemo isključivo uz trenutno emocionalno stanje, svaki pad motivacije izgledat će kao znak da trebamo odustati.

A možda nije.

Možda je samo završila početna faza uzbuđenja.

Tada nastupa puno zanimljivije pitanje:

Mogu li nastaviti raditi ono što sam odlučio i onda kada više ne osjećam ono što sam osjećao kada sam odluku donio?

Tu motivacija polako ustupa mjesto disciplini.

Otpor ne znači nužno da idemo pogrešnim putem

Ovdje postoji jedna zamka.

Kada nešto postane teško, lako možemo zaključiti:

„Ovo očito nije za mene.“

Ali teškoća sama po sebi ne dokazuje da smo odabrali pogrešan put.

Učenje je ponekad teško.

Trening je težak.

Promjena navike je teška.

Postavljanje granica ljudima koji su navikli da ih nemamo može biti vrlo neugodno.

Početak nove karijere može uključivati nesigurnost.

Ali vrijedi i suprotno.

Nije svaka prepreka znak da moramo nastaviti pod svaku cijenu.

Ponekad smo stvarno pogriješili.

Ponekad cilj više nema smisla.

Ponekad dobijemo nove informacije zbog kojih je razumno promijeniti odluku.

Zato disciplina nije slijepo inzistiranje.

Zrelost je moći razlikovati:

„Odustajem jer je teško.“

od:

„Mijenjam smjer jer sada znam nešto što prije nisam znao.“

To je ogromna razlika.

A što je onda sa „Zakonom privlačenja“?

I ovdje bih napravio sličnu razliku.

Ne mogu tvrditi da će sama misao ili dovoljno snažna „vibracija“ materijalizirati ono što želimo.

Ali naše misli svakako mogu utjecati na nešto mnogo neposrednije:

naše ponašanje.

Ako vjerujem da nešto mogu naučiti, veća je vjerojatnost da ću pokušavati dovoljno dugo da napredujem.

Ako sam uvjeren da ću sigurno propasti, možda neću ni poslati prijavu.

Ako stalno razmišljam o određenom cilju, počet ću lakše primjećivati prilike povezane s njim.

Ako očekujem odbijanje od ljudi, možda ću se prema njima ponašati toliko zatvoreno da povećavam vjerojatnost upravo takvog ishoda.

To nije nužno svemir koji odgovara na moje misli.

Možda sam djelomično ja koji svojim mislima utječem na ponašanje, a ponašanjem na vjerojatnost određenih ishoda.

To mi je danas puno zanimljivija ideja.

Suprotnost kao ogledalo

Zato „Zakon suprotnosti“ ne moramo potpuno odbaciti.

Možemo ga koristiti kao metaforu.

Odlučim biti discipliniran — i vrlo brzo upoznam vlastitu nedisciplinu.

Odlučim biti hrabriji — i počnem jasnije primjećivati vlastiti strah.

Odlučim postaviti granice — i otkrijem koliko se bojim tuđeg nezadovoljstva.

Odlučim biti samostalan — i vidim koliko mi je potrebna potvrda drugih ljudi.

Odlučim biti strpljiv — i život mi vrlo brzo pokaže koliko sam zapravo nestrpljiv.

Ne mora značiti da je svemir proizveo te suprotnosti.

Možda su već bile u nama, samo ih prije nismo imali razloga primijetiti.

Promjena nije trenutak. Promjena je ponavljanje.

Možda zato nije posebno teško odlučiti tko želimo biti.

Teži dio dolazi poslije.

Kada odluka više nije nova.

Kada nitko ne plješće.

Kada rezultat još nije stigao.

Kada počnemo sumnjati.

Kada napravimo pogrešku.

Kada se jedan dan vratimo staroj navici.

U tim trenucima lako zaključimo da promjena nije uspjela.

Ali jedan loš dan ne poništava proces.

Jedna pogreška ne vraća nas nužno na početak.

Jedan neuspjeh nije identitet.

Promjena se možda najmanje vidi u trenutku kada donesemo veliku odluku, a najviše u malim odlukama koje nakon nje ponavljamo.

I možda je upravo to pravi test

Ne znam postoji li u svemiru objektivan „Zakon suprotnosti“ koji namjerno stavlja prepreke pred nas.

Ali znam da gotovo svaka ozbiljna promjena prije ili kasnije dolazi do trenutka kada početna emocija više nije dovoljna.

I upravo tada možemo nešto naučiti o sebi.

Ne:

„Vjerujem li dovoljno jako da će mi svemir dati ono što želim?“

nego:

„Jesam li spreman svojim ponašanjem sudjelovati u stvaranju života koji govorim da želim?“

Možda nam život neće dati sve što želimo.

Neke stvari nikada neće biti potpuno pod našom kontrolom.

Ali između želje i rezultata postoji prostor u kojem možemo djelovati.

Naše odluke.

Naše navike.

Naše reakcije.

Naša spremnost da pokušamo ponovno.

I možda prava suprotnost našoj želji nije prepreka koja se pojavila pred nama.

Možda je prava suprotnost trenutak u kojem odlučimo prestati djelovati u skladu s onime što smo rekli da želimo.